Povijesni pregled i liječenje skolioza

Historical overview and treatment of scoliosis

Seminarski rad iz kolegija Uvod u rehabilitaciju

Studenti:

Sanja Ljubej

Danijela Pongrac

Đurđica Mužar

.

POVIJEST
Skolioza se spominje još 3500 godina prije Krista, a prvi opis skolioze i njezinog liječenja potječe od Hipokrata. Jedan od uzroka deformacije kralješka je po Hipokratu luksacija (iščašenje) kralježnice. Pokušao je tu luksaciju spriječiti pomoću mehaničkih aparata. Pritom se služio luksacijskim stolom po Hipokratu (Scamnum Hippocrates).

Galen je deformaciju kralježnice opisao na sljedeći način:

• Kyphose-iskrivljenje unatrag-kifoza
• Lordose-iskrivljenje unaprijed-lordoza
• Skoliza-iskrivljenje na stranu

I Rimljani su kasnije poznavali Hipokratov luksacijski stol. U 16. st. je on još uvijek bio priznat kao dobra metoda liječenja. U istom stoljeću se, doduše, opisuje i prvi potporni steznik (korzet), koje je kasnije Pare usavršio. Tek pred kraj 19.st. a posebno početkom 20. st. se provodi sistematska ortopedska medicinska tjelovježba (kineziterapija).

Kineziterapija je potpomognuta kroz osnivanje različitih ortopedskih institucija. Uvođenje tih institucija, koje omogućuju vremenski intenzivno liječenje, bio je preduvjet za uspjeh škole držanja. Pod nadzorom doktora se u takvim specijalnim ustanovama radilo satima na privikavanju na korzet. Provodile su se gimnastičke vježbe, često pomoću specijalnih aparata konstruiranih za liječenje skolioze. Boravak u takvim institucijama je bio skup, te si je vrlo malo ljudi to moglo priuštiti.

Zander je već u 19.st. pokušao izjednačiti taj nedostatak kroz konstrukciju raznih aparata za vježbanje. Izumio je terapijsku metodu vježbanja koja se provodi pomoću posebnih sprava. Te sprave, umjesto manualnog otpora terapeuta,  pri pokretanju pružaju dozirani otpor mišićima. Opseg i otpor moguće prilagoditi pomoću utega.

Lorenz i Hoffa izumili su liječenje pasivnog stajanja. Pritom se pokušava postići korektura kralježnice putem pasivnog savijanja. Pored Lorenzovih vježbi savijanja, koje su provodili pomoću specijalnih aparata, Hoffa je uveo aktivne vježbe stajanja kod liječenja skolioza. Pacijentice su prvo rastezali s različitim spravama, prije nego li su im stavili gips ili su pomoću ortoza nekoliko godina bile imobilizirane da bi se kralježnica stabilizirala.

Prije 1905. godine Klapp je razvio svoju vlastitu metodu liječenja skolioze nizom sustavnih pokreta puzanja pri čemu se kralježnica savija lateralno. Osnovni princip Klappove metode je aktivna mobilizacija kralježnice pri čemu se jača muskulatura te se poboljšava fleksibilnost. Kosti i ligamenti su kroz obavljanje svojih funkcija ojačani te je tako ova metoda postala preteča funkcionalne kineziterapije.  Klapp je osobno uputio na to, da se ti rezultati mogu samo postići ako se te vježbe izvode najmanje dva sata dnevno.

Schanz daje dobar pregled u svojoj raspravi o opterećenju deformiteta kralježnice o tadašnjim mogućnostima liječenja. Uzeo je u obzir i pitanja svakodnevnih aktivnosti, prikazao je i prednosti masaže i kineziterapije koje se po njegovom mišljenju mogu ovako sažeti :

• Masaža i kineziterapija mogu pridonijeti tome da spriječe statičko opterećenje kralježnice i to tako da se kralježnica spušta pod relativno visokom statičnom opterećenošću
• Masaža i gimnastika mogu služiti za poboljšanja statike kralježnice i to tako, da se kroz dizanje cijelog tijela i kroz jačanje muskulature kralježnice povećava jačina kostiju kralježnice.

U raspravi je prikazano funkcionalno liječenje putem slika, uzimajući u i obzir sprave od Zandera. Prikazano je i liječenje korzetom te sprave za regresiju, liječenje gips-krevet.

Početkom 20.st. Ling je razvio sistem pokreta, vježbi, poznatih  kao „švedska gimnastika”.

Oldevig je pridonio uvođenju švedske kinezitrapije u Njemačkoj. On je pokušao sa svojom vježbom uz pomoć remena izolirati pojedinačna iskrivljenja te ih u izolaciji izvježbati. Putem vježbe remenom se trebala omogućiti što veća moguća aktivnost pacijenta.

Lange je skoliozu smatrao poremečajem ravnoteže mišiča. Konstruirao je različite sprave, pomoću kojih je htio ispraviti kralježnicu. Pacijent je morao kralježnicu saviti na konkavnoj strani protiv otpora sprave, da bi tako postigao željenu korekturu. Lange je pripisivao jako važnu ulogu u lječenju skolioza svakodnevnim aktivnostima. Cilj njegovog liječenje je bilo spriječiti insuficijenciju leđnog istegnuća. Po njegovom mišljenju dvije stvari su bile bitne za ispuniti:

• Skoliozna kralježnica mora biti energično aktivno i pasivno savijena
• Sprave za aktivno i pasivno liječenje moraju biti što jednostavnije

I Lange je primijetio savijanje u stranu te je smatrao, da se korektura mora koncentrirati samo na zakrivljeni dio. Zbog toga nije mogao prihvatiti ideju jako cijenjenog kirurga Klappa, koji je skoliozu htio liječiti kroz puzanje.

Krajem drugog desetljeća 20.st. je izumljeno trodimenzionalno liječenje skolioze od Katharine Schroth. Ona je prva uočila da terapija skolioze mora biti individualna, te da mora počivati na trodimenzionalnoj korekciji krivina kralježnice i specijalnim, korektivnim,
vježbama disanja koje podupiru derotirajući efekt. Medicinske vježbe su individualne, ali jasno i detaljno definirane. Preciziran je početni položaj svake vježbu, zatim se kroz specijalne korektivne vježbe disanja izvodi aktivna derotacija. Fizioterapeut osim propisanih vježbi može koristiti i druge terapijske tehnike.

Sa otvorenjem prvog instituta u Meissenu 1921. godine trodimenzionalno liječenje skolioze počinje se širiti. Prvi puta skolioza nije gledana samo mehanički.

Profesor Scheede iz Leipziga, dvadestih godina prošlog stoljeća, započeo je borbu protiv Meissen instituta. On opisuje tamošnje liječenje kao nadriliječništvo. Nakon drugog svjetskog rata Katharina Schroth je prisiljena napustiti svoj mali institut u Meissenu. Nakon drugog svjetskog rata Katharina Schroth i njezina kčer sele se u zapadnu Njemačku i otvaraju novi institut u Sobernheimu.

1924. godine je izdana knjiga Die Atmungskur (terapija disanja) od Katarine Schroth. Knjiga nije specijalno napisana za pacijente sa skoliozom, nego prikazuje vježbe za pacijente koji imaju problema sa držanjem. Katharina Schroth jasno daje do znanja da se u liječenju postupa decidirano,odlučno. To se očituje u sljedećem opisu liječenja: “Onda sam lijevu stranu polako povukla prema van pomoću jednostranog disanja, i svim mogućim gimnastičkim vježbama. Bilo je dvostruko savijanje, pa je trebalo paziti da ne bi jedna vježba jednoj strani pomogla, a drugoj odmogla. Moraju se češće raditi vježbe izjednačenja.”
O liječenju Gochta i Gessnera je jako malo poznatih informacija. Iako se Gocht bavio aparativnim liječenjem skolioze, vježbe Gochta i Gessnera su se razvile u Chariteu, a u Berlinu su se dalje razvijale.
Hug vidi degenerirano mišićno vlakno u centru skoliotičnog procesa. Kod njega nalazimo na spoznaju da što ranije skolioza počne to su veće deformacije.S mehaničke strane se slaže s Schrothom i Langom.
Ali i kod Porta je muskulatura u središte zanimanja. Smatrao je da rahitična skolioza ovisi o stanju muskulature. I stoga proizlazi da sva pažnja terapeuta mora biti usredotočena na muskulaturu.
Farkas je promatrao kod torakalne skolioze lordozu. Suprotno lordozi je kifoza. Opisao je paradoksalni fenomen, da se u stvarnosti rebrena grba kroz lordozu povećava, a kroz kifozu smanjuje. Farkas je bio mišljenja da se kralježnica može korigirati, što se tiče inklinacije.
Heuer 1927. god. spaja radove o skoliozi i razvija vlastiti model skolioze.
Početkom 20. st. Niederhöffer se pomoću biomehanike bavio skoliozom. 1942. god. je prikazan skup vježbi Niederhöfferischerovim principom.

K. Schroth bila je cilj mnogih optužbi od strane protivnika njezine metode koji su pokušali znanstvenim putem spriječiti njeno širenje. U današnje vrijeme u novo sagrađenom  Asklepiosu, K. Schroth klinici u Bad Sobernheimu se i dalje proučavaju i poboljšavaju njezine metode.
Pedesetih godina je počeo Vaclav Vojta liječiti spastićno oduzetu djecu na bazi razvijenih kinezioloških metoda. Krajem sedamdesetih godina liječenje po Vojti je bilo prošireno i skolioza se liječila po njegovoj metodi.
Početkom osamdesetih godina Hanke je uveo tehniku, polazeći od Vojtinih principa. U horizontalnom položaju se pokušava grba na rebru podignuti kroz vježbe napetosti, a istovremeno kroz centralne reakcije promjenjeno stanje stabilizirati.
U današnje vrijeme starije metode liječenja nemaju više tako veliku ulogu, samo troimenzionalno liječenje K. Schroth, jer se tijekom vremena nisu dalje razvijale.

Lik na zanimljiv članak o metodi K. Schroth:

The method of Katharina Schroth – history, principles and current development

Hans-Rudolf Weiss