Autor: Tamara Prepolec, bacc. physioth.

POVIJEST I TIPOVI BIOFEEDBACKA 

Povijest biofeedbacka

Biofeedback (BFB) engleski je naziv, a podrazumijeva mehanizme negativne povratne sprege. BFB trening baziran je na hipotezi povratne informacije CNS-a na transformiranu vidnu ili slušnu informaciju određene tjelesne funkcije, fiziološkog ili patološkog stanja.

Termin biofeedback prihvaćen je pri osnivanju Biofeedback Research Society u Kaliforniji (1969.) kada se najviše raspravljalo o biološkom feedback mehanizmu, posebno u psihijatriji, te je naziv biološki feedback skraćen u današnji naziv biofeedback. Znanstvena istraživanja koja su poslije zahvaljujući razvoju tehnike i elektronike dovela do primjene biofeedbacka, započela su mnogo prije. Edmund Jacobson (između 1920. i 1930.) razvija tehniku progresivne relaksacije preteći stanje mišićne aktivnosti preko električnoga mjernog aparata. Schultz i Suthe (1959.) razvijaju autogeni trening, tehniku duboke relaksacije, ali bez pomoći aparata. Istu je metodu posebno popularizirao Luthe 1969.

U razvoju biofeedbacka važnu ulogu ima primjena elektromiografije (EMG), elektroencefalografije (EEG) te kardiovaskularnih istraživanja (EKG) i slično.

Za područje rehabilitacije najveću je ulogu odigrao razvoj elektromiografije između 1950. i 1960. godine kada se od samog početka rabio zvuk motorne jedinice za pojačanje željene jačine mišićne kontrakcije tj. pojačani angažman bolesnika (neposredni biofeedback). Mins (1956.) te Marinacci i Horande (1960.) pišu o primjeni elektromiografije u kliničkoj praksi. J.V. Basmajian i suradnici (1950. – 1960.) rade na uporabi EMG signala u treningu zdravih mišića radi supstitucije i jačanja snage slabijeg dijela tijela. To su nazvali „treningom pojedine motorne jedinice“, odnosno „artificijelnom propriocepcijom“.

Biofeedback u medicinskoj rehabilitaciji označen je, prema literaturi i drugim terminima: miofeedback, EMG biofeedback, nuromiometrija, senzorna integracija, audiovizualna neuromišićna reedukacija, da bi se konačno prihvatio naziv biofeedback (BFB), odnosno EMG biofeedback (EMG biofeedback ).

Da EMG biofeedback kombiniran s izometričkim vježbama u okviru kineziterapije  bitno ubrzava proces povećanja snage mišićne kontrakcije, pokazuju 1963. Lucca i Recchinti. U kliničkoj se praksi pokazalo da EMG BFB u okviru kineziterapije daje značajne rezultate u liječenju centralnih lezija, u svrhu relaksacije spastičnih mišića, ali i uspostavljanje voljne kontrole nad djelomično oduzetim mišićima.

V.J. Basmajian (1975.) objavljuje iskustva s EMG-om BFB-om u rehabilitaciji bolesnika s cerebrovaskularnim inzultom, a 1976. godine daje prikaz bolesnika s EMG BFB terapijom.

Middaugh i Miller ( 1980.) opisuju učinak na voljnu mišićnu kontrakciju kod pareza, i centralnih i perifernih.

Osim istraživanja EMG BFB-a na području mišićne kontrakcije, BFB se rabio i kod mišićne relaksacije. T. H. Brudzynski i J.M. Stoya (1973.) koriste EMG BFB za relaksaciju kod tenzijskih glavobolja.

Prva iskustva u našoj zemlji vezana su uz istraživanja prof. F. Gračanina i primjenu BFB-a u bolesnika sa spastičnim parezama nakon cerebrovaskularnog inzulta (Gračanin, Zeljić, Dubravica ). U bolnici „Sveti Duh“ EMG BFB trening djece i odraslih provodi se od 1982. godine pretežno kod perifernih neurogenih lezija.

Tipovi biofeedbacka

Većinom se dijele na one koji se priključuju na osobno računalo i na one koji se mogu koristiti i bez računala, kao i na one monofunkcionalne i multifunkcionalne.

Elektromiogram (EMG)

Elektromiogram mjeri mišićnu napetost. Dvije elektrode (ili dva senzora) stavljaju se na kožu preko mišića koji se želi kontrolirati. Najčešći mišići koje će korisnici biofeedbacka koristiti su frontalis („mršteći“ mišić na čelu), mišić čeljusti te trapezoidni mišići ramena koji se pogrbe kad smo pod stresom. Ovaj uređaj upotrebljava se kod rehabilitacije pacijenata  paraliziranih nakon moždanog udara.

Čak i kada osoba nema osjeta u paraliziranom ekstremitetu i ne može ga pomicati voljno, EMG često može detektirati neku električnu aktivnost u mišiću. EMG uređaj pojačava električni zvuk koji se emitira iz paraliziranog ekstremiteta i kako pacijent postaje svjestan te aktivnosti, njegov živčani sustav može stimulirati još mišićne aktivnosti. U konačnici, novi živčani završetci mogu izrasti u u afektiranim mišićima i pacijent može dobiti nešto mobilnosti.

Puno češće EMG se koristi za relaksaciju mišića koji su postali napeti kao rezultat stresa. Kada elektrode detektiraju mišićnu napetost, uređaj to signalizira zvučnim ili vizualnim signalom.

EMG se koristi za liječenje boli u glavi, leđima, vratu, kao i za liječenje bruksizma (škripanje zubima), astme, čireva i ostalih bolesti povezanih sa stresom.

Elektroencefalogram (EEG)

Ovaj uređaj prati aktivnost moždanih valova. Metoda je relativno neprecizna. Mozak emitira puno električnih signala različitih frekvencija. Samo vrlo mali broj tih valova je direktno povezan sa mentalnim stanjima. Poremećaji koji se liječe EEG biofeedbackom su poremećaji  pažnje, učenja, spavanja,škripanje zubiju, i kronične boli. Također je korisna primjena i u  kontroli poremećaja raspoloženja, kao što su anksioznost i depresija pa sve do slabijih ozljeda mozga i cerebralne paralize.

Još nekoliko tipova senzora koji se koriste za snimanje kod biofeedbacka:

• BVP blood volume pressure
• RSP respiracija
• TEMP temperatura
• SR/GSR/EDR (otpor-vodljivost kože)
• OXI oksimetrija
• EKG elektrokardiografija

Povezani postovi:

• EMG biofeedback II.dio
• EMG biofeedback III.dio

Literatura:

1. Jajić I,Jajić Z i suradnici. Fizikalna medicina i rehabilitacija: Osnove i liječenje. Zagreb; Medicinska naklada; 2008.; 184-9.
2. Nacht MB, Wolf SL, Cooglar CE. Use of electormyographic biofeedback during the acute phase of spinal cord injury, Phys Ther; 1982.;62:290-294